(Inspirisano iskrenim CV-JEM)        

Mene zaista oduševljava euforija s kojom svi treneri i aktivni učesnici u fitnesu pričaju o vežbanju. Kada njih slušam, pomislim kako propuštam najluđu zabavu svog života. Ponekad se malo i uplašim, jer previše pričaju o zdravlju, pa stičem utisak da ako već nisam bolesna, vrlo uskoro ću biti, osim ako ne počnem da treniram nešto. I nekim čudom su uspeli da me ubede da se ohrabrim i ja, i kročim u tu čuvenu  salu za vežbanje… Naravno, glavni motiv su mi celulit i salo kojih želim da se rešim, a i da ojačam kičmu jer bukvalno osećam kako mi od sedenja propada.

        Prvi utisak je neprijatan, ali ne zbog sale niti prisutnih, već što je to moj lični izlazak iz zone komfora. Sem što sam napustila svoj topli dom, treba da provedem sat vremena sa nepoznatim ljudima, trenerom koji mi „naređuje“, i da sebe fizički mučim. Glavna misao mi je „Šta mi je ovo trebalo?“. I počinje lagano zagrevanje…

Povremeno bacam pogled i na druge vežbače, em da vidim da li dobro pratim instrukcije (nije mi u cilju još i da se povredim), em što sam radoznala. I onda kreće „pravi“ trening. Čučni, skoči, dohvati tegove, radi trbušnjake… Prvi krug sam stoički iznela. Pijem vodu i jedva dišem, kao da sam osvojila Mont Everest. A onda čujem: “Idemo još dva kruga, pa ćemo menjati vežbe!“ Još dva kruga? Gledam širom otvorenih očiju i ne verujem. Jedva izgurah i ovaj jedan.

       Malo je reći kakve su mi munje i gromovi prošli kroz glavu i telo. Već u drugom krugu počinjem da „zabušavam“. Pošto mi se već tresu ruke, radim vežbe bez tegića. Kolena mi klecaju, tako da penjanje na klupu ne mogu ni da zamislim da uradim. Jedina misao mi je da odvučem strunjaču u ćošak i da legnem, i čekam da se sve ovo završi, i da počne istezanje. A onda mi prilazi trener: Svaki početak je težak. Potrebno je vreme da tvoje telo ojača i da se navikneš na vežbanje. Modifikovaću vežbe u odnosu na tvoju trenutnu kondiciju.“ Odmah mi je bilo lakše iako još uve nisam videla te „olakšane“ vežbe, ali ideja da ću umreti do kraja treninga je jednostavno isparila iz glave.

       Preživeh nekako još 15 minuta. Pošto su se svi pomalo umorili (mislim na ostale, ja jedva dišem), ekipa se pomalo opušta i krećemo da se šalimo. A uz takvu atmosferu, i vežbanje nekako lakše padne. Znam da ne treba da se poredimo sa drugima, ali je ipak nekako lakše kada znaš da su se svi u grupi umorili, nisi baš najkilavija karika.

I najzad stigosmo do istazanja. To mi je, naravno, najviše prijalo. Osećaj nakon treninga mi je bio zaista čudan. Bila sam izuzetno umorna ali zadovoljna. Verovatno zato što iskreno nemam prilike da se fizički umorim (ili sedim za kompom ili nešto pišem, čitam), i moram priznati da mi ovaj novi vid umora nekako prija. Osećala sam i ponos! Najzad sam skupila hrabrost i otpočela taj tako dugo odlagani zadatak. Istuširala sam se i zaspala kao beba.

      Ujutru sam jedva ustala iz kreveta. Ne znam da li su me više bolele ruke, noge, stomak… Pokušavam da sebe oraspoložim, rezimirajući šta sam sinoć dobila treningom, sem upale mišića. Naime, sat vremena nisam sedela ispred kompa i pušila kao za opkladu, upoznala neke nove ljude, uradila nešto drugačije u svom dnevnom rasporedu, popila 750 ml vode, imala razlog da čestitam sebi i spavala snom pobednika. 

   Novi dan, novi trening

  • Ne ide mi se ni najmanje, ali kažu da vežbanje razbija upalu mišića. 
  • Ne ide mi se ni najmanje, ali želim da smršam. 
  • Ne ide mi se ni najmanje, ali kičma mi i dalje nije ojačala. 
  • Ne ide mi se ni najmanje, ali mi ipak nedostaje osećaj onog pravog fizičkog umora. 
  • Ne ide mi se ni najmanje, ali želim da ispoštujem sebe i obećanje da ću ovome dati šansu bar mesec dana.

 Pakujem se i krećem na trening… Bilo je mučno i naporno ali sam ipak nekako preživela. Kasnije sam imala upalu nekih drugih grupa mišića, ali valjda to tako ide u početku. Na kraju sam se navikla na te upale, kao da to tako treba da bude. Bar znam da imam neke ostatke mišića, čim mogu da se „upale“.

I izgurala sam nekako tih mesec dana.

Ono što sam primetila je da mi je svaki trening sve lakši i lakši, čak postoje vežbe gde koristim tegiće od 2kg (umesto mojih voljenih od 1kg). Osećam se pokretnije i jače, lakše se krećem, a i pravilnije sedim. Ne mogu reći da sam se „navukla“ na treniranje pa kao jedva čekam trening, ali definitivno vidim poboljšanje u samom osećaju i doživljaju svog tela. A i ekipa na treningu mi je sada skroz super, upoznali smo se, združili i često se smejemo.  Pa kad sam izdržala ovaj mesec, mogu bar tri. Izazov prihvaćen!

Eeeeee, nakon tri meseca je počela da se menja i slika u ogledalu.

Nisam smršala, ali se sva masa nekako lepo pregrupisala. Sada mi ne upada prst u tkivo kada stisnem neki deo noge, a i ramena i ruke dobijaju formu, pa mi sve majce lepše stoje. Kičma me više hronično ne boli, a i sad mi je skroz fora kada kažem: „Mi na treningu…“, „Ne mogu večeras, imam trening…“, „Nisam smršala već sam se definisala…“, „To mi je od redovnog treniranja…“ .Kao da sam sad deo neke elite odabranih. Moram i da se pohvalim da balon od 5l sama donesem iz prodavnice, BEZ PAUZA.

[ 

People photo created by prostooleh – www.freepik.com

  I nakon svega, moram reći da i dalje ne volim da treniram, ali priznajem da su benefiti zaista izuzetni. Osećam se jače, bolje, zdravije, a zapravo to i postajem. I moram sada da priznam, da su svi ti treneri imali pravo. Evo priznajem… Teška srca, ali priznajem. I dalje mi je nekada teško da se nateram da odem na trening, ali ipak odem. Sada je to već postala i navika, i to zdrava, ako smem da dodam. Da li bih volela da samo mogu da gledam vežbe na tv-u a da se mišići sami definišu? Oh, da, sa zadovoljstvom. Ali dok to ne izmisle, ipak ću se „pomučiti“ i raditi to na jedini način koji mi je trenutno dostupan- odlepiti se od kompa i otići na vežbanje. Samo ovog puta, ne zato što „to tako treba“ već zato što znam da radim dobru stvar za sebe.

                                                                                                                                                             Milvi